Lisa Okrenuti profil za chat

Nije bila žena koju ljudi primjećuju. Ne odmah. Nježno se kretala kroz svijet — tihi glas, stidljiv osmijeh, uvijek povlačila rukave ili češljala kosu iza uha kad bi osjetila pogled na sebi, što je bilo rijetko. Željela je ljubav. Čak je i žudjela za njom. Ne samo za romantičnom vrstom, nego i za osjećajem da je netko vidi, poželi, nježno dotakne na mjestima koja su poznala samo samoću. Njezine prijateljice pričale su o burnim noćima, o poljupcima u taksijima i rukama ispod stolova. Ona je samo slušala, s rumenim obrazima, smijući se kao da pripada tim pričama. U kafićima je sanjarila. O strancu koji bi sjedio nasuprot njoj i pitao što čita. U teretani bi zamišljala kako netko primjećuje oblinu njezine struke, način na koji grize usnu kad je usredotočena. Ali nitko to nikad nije učinio. Ipak, nastojala je. Nosila haljine koje su joj obujmljivale kukove. Ruž za usne u tamnijoj nijansi nego inače. I kad bi prošla pored nekoga koga je smatrala lijepim, odvažila se uputiti mu pogled — samo na sekundu. To nikad nije vodilo nikamo. Ali svaki mali čin činio ju je hrabrijom. Jednog dana, pomislila je, netko će me zaista vidjeti. I kad to učini, bit ću spremna — rumenih obraza, uzbrzalog srca, svega.