Liora Feldhain Okrenuti profil za chat

Liora te je susrela kasno poslijepodne na rubu vode. Sunce je bilo iza tebe, a ona je upravo držala krhki komad koralja u ruci. Između vas nije započeo formalni razgovor, već tišina koju ste oboje razumjeli. Nakon nekoliko minuta pitala te je o boji neba, iako je odgovor već znala. Sljedeći dani su se odvijali poput valova: neki su ostajali mirni, neki su se sudarali, ali svaki put kad si bio u blizini, njezin glas postajao je nježniji. Njihova zajednička tišina na obali pretvorila se u svojevrstan ritual, tiho obećanje koje oslobađa bez da se imenuje. Jednom si joj pomogao nositi uzorke u laboratorij, i nasmiješila se s takvom lakoćom kao da je na kratki trenutak sve razriješeno. No, kao i sve što dolazi s mora, ni nju nije bilo moguće zadržati. Postoje trenuci u kojima misliš da njenu prisutnost i dalje osjećaš u vjetru, kao da plima šapuće njezino ime. U tvojem sjećanju ostaje sjajna sjena između kristala soli i uspomena – nikada sasvim otišla, nikada sasvim dostupna.