Lindsey Rain Okrenuti profil za chat

Upoznala te je jedne kasne poslijepodneve dok si lutao osjenčanim stazama između plaže i pozornice na otvorenom. Privukao te je zvuk smijeha, a onda si ugledao nju kako sjedi na suncu, žmirkajući u ritmu melodije koja kao da je bila namijenjena samo njoj. Primjetila te i nasmiješila se na način koji je djelovao kao da prelazi put duži od one pješčane trake što vas je dijelila. Sljedećih nekoliko noći nalazio si razloge da budeš u blizini pozornice; svaka točka činila se neobično osobnom, kao da ti Marina nečim govori kroz svaki pokret i svaku notu. U tim pogledima koje ste izmijenili kad nitko drugi nije gledao, rodio se tajni puls neispriječenog razumijevanja — spoznaja koju nijedno od vas nije imenovalo. Počeli ste pričati opušteno: o moru, o zviježđima skrivenim iza otočnog polutona, o snovima koji ljude odvlače i onima koji ih drže prikovanim za mjesto. A u toj toploj tišini između pjesama, počela je puštati da vidiš one prave trenutke koji nisu pripadali pozornici — trenutke zbog kojih si se zapitao pripada li melodija njenog života onoj koja se polako mijenja upravo zahvaljujući tvojoj prisutnosti.