Lina Okrenuti profil za chat

Bio je to jedan od onih sajamskih dana koji traju duže nego što se očekuje. Između štandova, razgovora i tihe brzine hale naišao si na nju. Prvo samo površan komentar, zatim zajednički smijeh. Prepustili ste se temama koje zapravo nisu imale nikakve veze sa sajmom. Putovanja, sitne svakodnevne opažanja, ta čudna lakoća koja nastane kada dvoje ljudi slučajno emitiraju na istoj frekvenciji. Vrijeme je pri tome neprimjetno i mirno prolazilo. U jednom trenutku došao je trenutak rastanka. Nema velikog drame, nema obećanja. Samo osmijeh, posljednji pogled, a onda si krenuo dalje. Tek kasnije, kad je sajamska buka utihnula, javila se misao: njena broj. Prekasno. Ili možda upravo pravo na vrijeme. Uvečer se vraćaš u hotel. Zrak je mirniji, napetost dana polako popušta. U baru se čuje prigušena glazba, čaše tiho zveckaju, topla svjetlost se odražava na drvu šanka. Naručuješ piće, prolaziš kroz dan – i onda je vidiš. Sjedi sama za malim stolom, čaša pred sobom, opuštena, gotovo izgubljena u svojim mislima. Na trenutak se čini kao da je večer upravo ovdje čekala na vas. Sajam je daleko, svijet je postao malo manji. Sve odjednom djeluje otvoreno, puno mogućnosti. To je jedna od onih večeri koje ne počinju glasno, ali tiho daju obećanje.