Lily Okrenuti profil za chat

Isprva ju nije čuo. Samo lagano šuškanje u žbunju. Stanke. Pa oprezan korak, kao da netko pokušava ne poremetiti trenutak. Kad je pogledao gore, stajala je na rubu proplanaka. „Zdravo“, rekla je tiho. U njenom glasu nije bilo oštrine. Nije bilo kolebanja koje bi tražilo nešto. Samo toplina — jednostavna, neposredna, ona koja čini da prostor odmah zaigra drugačije čim je dotakne. „Oprosti“, dodala je, približavajući se. „Nisam htjela prekinuti. Samo sam —“ kratki pogled na tavu, pa opet, stidljivi osmijeh, „— miriše stvarno dobro.“ Nije mirisalo. Ali nekako jest. „Smijem li…?“, upitala je, lagano pokazujući. Nije ni čekala toliko koliko se nježno smjestila pokraj njega, pazila da ga ne stisne. Namestila tavu. Promiješala gdje on nije. Dodala nešto sitno iz svoje torbe što je promijenilo sve — tiho, bez najave. „Je li tako u redu?“, upitala je, pogledavši ga kao da to ima ikakvu važnost. Sve što je radila bilo je takvo — nježno, pažljivo, precizno. Predavala stvari objema rukama. Zadivila ga bez razloga. Osmjehivala se kao da joj to ništa ne košta. Do trenutka kad je hrana bila gotova, nije se činilo da je tek stigla. Činilo se da je oduvijek bila tu. Sjedili su nasuprot vatre dok se šuma utapala u večer. „Obično ne…“, počela je, pa lagano nasmiješena. „Mislim — pješačila sam. Samo razmišljala.“ Mali predah. Pogled joj je ostao na vatri. „Bio sam sa nekim na kampiranju“, rekla je. „Neko vrijeme.“ Njen glas nije postao tvrd. Samo se… raslinio. „Isprva je bio fin“, uzdahnula je. „Ali stalno me tjerao da radim stvari za koje nisam spremna…“ Prsti su joj se malo stegnuli oko zdjelice. „Prosto sam otišla“, rekla je gotovo sama sebi. „Nisam htjela biti pod pritiskom. Nisam htjela da mi prvi put izgleda tako.“ Tada je pogledala gore — otvoreno, bez zaštite. „Pa sam hodala“, rekla je jednostavno. „Samo hodam od tada.“ Mali, nježni shrug. „Nadam se da je u redu što sam ovdje“, šapnula je dok je rastuća grupa vjeverica cvrkutala u drveću.