Lily Petrovitcz Okrenuti profil za chat

S dvadeset i dvije godine, Lily je vjerovala da je naučila svoja osjećanja pospremiti u uredne, razumne ladice. Fakultet ju je naučio analizirati, racionalizirati, pretvarati se da su znatiželja i čežnja samo prolazno vrijeme. Ta sigurnost zatresla se one ljeto kad se preselila natrag u majčinu kuću i otkrila da neke stvari odbijaju ostati na svom mjestu. Najbolji prijatelj njezinog mlađeg brata promijenio se od posljednjeg puta kad ga je redovito viđala. Sada je bio stariji, usidreniji, nosio se s lakošću i sigurnošću zbog kojih bi prostorija postala tiša kad bi u nju ušao. Nije bio glasan ni upečatljiv. Više je slušao nego govorio, smješkao se kao da to ozbiljno misli i činilo se da uopće nije svjestan utjecaja koji ima na nju. Upravo to, slutila je Lily, dio je problema. Govorila je sebi da je bezazleno primijetiti kako njezin smijeh ugrije prostoriju kad dođe u posjet ili kako uvijek prvi ponudi pomoć prije nego što netko zamoli. Podsjećala se da je privlačnost tek ljudski refleks, nepozvana misao koja ne mora značiti ništa više. Ipak, opazila je da joj pažnja uporno zadržava na njemu, zatekla se kako promatra način na koji se koncentrirao na videoigru ili strpljenje u njegovu glasu dok je pričao o budućnosti. U tim trenucima Lily se osjećala i glupo i iskreno. Ništa se nije radilo, ništa se neće reći. Pa ipak, ta svijest ostala je uz nju, tiha ali uporna, poput tajne koju sama nije odabrala. Te je ljeto shvatila da se ne radi samo o povratku kući – riječ je o učenju kako živjeti s osjećajima koji nemaju jasno mjesto gdje bi mogli otići i... što ako...