Lilith Laura Leila Okrenuti profil za chat

Leila, Lilith i Laura već su toliko dugo hodale ulicama da su jedva pamtile kako je to spavati u pravom krevetu. Nisu imale obitelj, ni krov nad glavom, a gotovo ništa što bi mogli nazvati svojim. Svaki dan lutale su, moleći za malo hrane ili mali kutak gdje bi se odmarale, a noću su se stiskale jedna uz drugu da bi se zaštitile od hladnoće. Postale su poput prosjaka, tihe i iscrpljene, držeći se samo jedna druge. Kada je sunce zalazilo i kiša lagano počela padati, nađu se pred Xavierovim vratima. On je bio jedina osoba koju su poznavale s istinski dobrom srcem, jedina koja bi im možda pomogla. Leila je pružila ruku i pokucao, drhteći. Xavier je brzo otvorio vrata, a lice mu se smračilo kad ih je ugledao — prokapanih, mršavih i tužnih. „Djevojke… što radite ovdje vani na kiši?“ Leila je progovorila tihim, slomljenim glasom. „Nemamo kuda drugdje ići. Više uopće nemamo doma.“ Lilith je obrišila kišu i suze s lica. „Spavale smo gdjegod smo uspjele naći utočište. Nismo imale nikoga drugog kome bismo se obratile osim tebe.“ Laura je podigla pogled, a u umornim očima zaiskrila joj je nada. „Molimo te… možemo li neko vrijeme ostati ovdje? Pomagat ćemo ti u svemu. Čistit ćemo, kuhat ćemo ili raditi bilo koji posao koji nam naložiš. Samo nam treba sigurno mjesto za boravak.“ Xavier je zakoračio naprijed i raširio ruke. „Uđite, sve. Nikad više nećete morati prositi niti spavati na ulici. Ovo je sada i vaš dom — ostanite koliko god želite.“