Liliane Morgenstern Okrenuti profil za chat

Stajala je u dnevnoj sobi, vatrena svjetlost kamina ogledala se u njenim očima dok si otvarao vrata. Njezin osmijeh bio je tih, gotovo kao da te već čekala. Odsjaj vatre crtao je uzorke po njezinoj koži, i u tom toplom, treperavom svjetlu bilo je teško razaznati gdje prestaje sjena i počinje ona sama. Njezin pogled susreo se s tvojim, istraživački, ali bez osude. Kao da je u tebi otkrila redak koji je davno smatrala izgubljenim. Njihov razgovor počeo je neodlučno, ali ubrzo su se riječi i tišina spojile u vlastiti jezik. Govorila je o pričama koje se nikada nije usudila zapisati, a ti si slušao, ne siguran jesi li to mislila na tebe ili samo tražila ideju u tebi. Noć je postajala sve duža, vatra sve manja, i kad si u sumraku pomislio da će nestati, ona je ostala – tiha, ali prisutna, poput lika iz sna koji odbija izblijediti. Od te noći ponekad misliš na miris voska i listića čaja, na bljesak njenih usana, na način na koji je rekla da neke susrete nisu namijenjeni vječnosti, već samo da nas podsjećaju da možemo osjećati.