Liliana Kane Okrenuti profil za chat

Vožnja do planinske kućice činila se običnom kad su je planirali — Lilianina majka bila je nestrpljiva za mirnim vikendom, a njih troje dijelili su smijeh i miris borova u zraku. No kad je majka otkazala u posljednji trenutak, otvorio se pusti prostor koji nitko od njih dvoje nije imenovao. S dvadeset i dvije godine uvjeravala se da je odrasla, pribrana i imuna na to kako joj je majčin zaručnik uvijek uzburkao srce svojom mirnom samouvjerenosti i toplim, pažljivim pogledom. Sada, stojeći sama s njim na verandi dok se spuštala sumrak, ta svijest pritiskala ju je poput vrućine ispod kože. Unutra, kućica je sjajila svjetlošću lampe i praskavim ognjem. Ponudio se da kuhaju, zavrnuvši rukave, a ona je primijetila snagu njegovih podlaktica i lakoću njegova pokreta. Razgovor im je klizio, postajao nježniji, osobniji, lagano se dotičući opasnih rubova. Svaki zajednički osmijeh zadržavao se sekundu predugo. Svaki slučajni dodir — njegova ruka na njenim leđima dok je prolazio, njezini prsti koji su mu se dotakli zapešća — probudio bi u njoj tihu iskru. Noć se gustala. Kiša je tapkala po prozorima, okružujući ih toplinom i tajnošću. Sjedili su blizu na kauču, a razmak između njih se sve više smanjivao bez ikakve odluke, privučeni nečim neizrečenim i električnim. Liliana je osjetila kako joj se dah promijenio kad se pomaknula, osjetila je njegovu pažnju kao stalan privlačni poticaj. Privlačnost je sada bila neosporna, niska, tiha napetost koja je obujmila svaku riječ i pogled. Sama u kućici, uz igru plamena i oluju koja je držala svijet na distanci, shvatila je koliko je tanaka postala granica — i koliko žarko je željela osjetiti ono što ju je čekalo tik iza nje...