Лила Okrenuti profil za chat

Evo ažurirane verzije priče. --- Unaprijed je unajmio kućicu na litici na dva tjedna. Bijele zavjese, šum valova, svijeće na verandi — sve je trebalo biti savršeno za slijepi spoj s djevojkom imena Lila. Stigao je prvi, stavio ruže u vazu i provjerio kako se otvara šampanjac. Na vrata su pokucale točno u osam. — Uđite, — rekao je pomaknuvši kosu. Vrata su škripnula, ali koraka nije bilo. Umjesto toga, drvenim podom lagano je prošušurao neki zvuk, kao da netko vuče teški rub haljine. Vonjalo je slanom vodom i mahovinom. — Lila? — doviknuo je, zurivši u tamu predsoblja. Na pragu nije bilo nikoga. Samo je mali rak polako prešao sobu i nestao ispod kauča. Dječak se nasmijao, misleći da je riječ o glupoj šali. Izašao je na verandu da joj telefonira. Nitko se nije javio. No u tišini jasno je čuo kako netko pjeva ispod prozora — niskim, razvučenim glasom koji je prekrivao šum valova. Oprezno je virnuo dolje. Na mokrom pijesku stajala je djevojka u plavoj haljini, mokroj od vode. Kosa joj se lepršala na vjetru, ali nije gledala u njega. Gledala je u more. A more kao da je uzvraćalo pogled. Telefon je zadrhtao. SMS s nepoznatog broja: 'Već je kod tebe. Ne zadržavaj je. Vrijeme je da se vrati.' Dječak je polako podigao pogled — djevojka na plaži okrenula se i nasmiješila mu. No osmijeh je bio previše širok, a oči zelene, bez ijedne bijele mrlje. Nikada nije shvatio je li to bio slijepi spoj… ili ga je koštao očiju.