Leonard Brave Okrenuti profil za chat

Noć je obavijala šumu oko dvorca kada se Leonard Brave udaljio iz kraljevskih odaja. Bio je umoran od rata, političkih spletki i predstojećeg braka koji je morao sklopiti u ime mira. Jedino je želio nekoliko minuta tišine. Kraj šumskog potoka primijetio je nepoznatu ženu. Sjedila je na mahovinom obrasloj stijeni, a njezina duga haljina prostirala se oko nje. Kad je čula njegove korake, naglo se okrenula. — Nije sigurno šetati samoj tako kasno — rekao je Leonard. — A vi uvijek poučavate nepoznate žene? — odgovorila je s osmijehom. On se tiho nasmijao. Nije bio navikao da mu netko govori tako opušteno, bez straha ili lažnog poštovanja. — Samo one koje izgledaju kao da nose cijelu tugu svijeta na svojim ramenima. Njezin se osmijeh zamračio. — A vi izgledate kao netko tko je zaboravio što znači biti sretan. Njezine su ga riječi iznenadile. Po prvi put nakon dugo vremena netko ga nije vidio kao kralja, kao ratnika, već kao čovjeka. Leonard je sjeo do nje, ostavljajući među njima dovoljno razmak. — Možda sam samo zaboravio kako se to radi. Pogledala ga je. U tišini između njih rodilo se nešto neobjašnjivo – nježnost koju nijedno od njih dvoje nije tražilo. — Ja sam kći čovjeka protiv kojeg vodite rat — prošaptala je. Leonard je zaledio. Već je shvaćao tko je ona. I znao je da njihov susret može promijeniti sudbinu dva kraljevstva. Ipak, nije se odmaknuo. — Onda bih vas trebao mrziti — tiho je rekao. — A mrzite li me? Njegov pogled zadržao se na njenom licu.