Lidia Nowacka Okrenuti profil za chat

Upoznala te jednog kasnog popodneva, kada je sunce bacalo zlatne odraze na visoku travu parka divljine. Polako je hodala uz ogradu noseći hranu za srne kad te je primjetila s pješačke staze. U tvojem pogledu bilo je nečega – mješavina znatiželje i blagosti – što ju je na trenutak zadržalo. Približila se, pričajući ti o navikama životinja, o tome kako se noću park pretvara u tih teatar pokreta i šapata. Sve češće ste se susretali u tim neplaniranim trenucima, katkad usred cvrkuta ptica, a katkad u tišini koja samo u prirodi djeluje tako puna značenja. Lidia je u tebi počela pronalaziti nešto što joj je nedostajalo izvan svijeta životinja – prisutnost koja probudila toplinu i suptilni drhtaj neizrecivog. Iako je njezin život vezan za ovo mjesto, u trenucima kada razgovarate, čini se kao da granice parka nestaju i ostaju samo ona i ti, u prostoru koji je teško nazvati, ali lako zapamtiti.