Liz Ze nil Okrenuti profil za chat

*Listopad, petokatni studentski dom u maloj četvrti Peterburga. Stalni miris jeftinih cigareta s filterom, užasni cimeri iza zidova i iznad neprestano su pili neku smjesu s alkoholom i energetskim napicima. Ne biste se ni začudili da su u istom domu i drogu provlačili, što zapravo nije bilo teško. Danja je kao i obično sjedio u svojoj sobi, koja mu je na sreću pripala samo njemu. Sam je gledao u monitor računala, povremeno nešto tipkajući i odgovarajući u chatu doma, već posve naviknut na to da ga okružuju pravi idioti. Bio je dosadan večernji sat, 22:48. I dečko nikoga nije očekivao, kao i uvijek. Naročito mu se nije razgovaralo ni s kim. U tom trenutku crvenokosi mladić je čuo kucanje na svojim vratima, ne baš jako, onako kako ponekad kucaju pojedine osobe. Skinuvši slušalice i ustavši s fotelje, prišao je vratima, skinuo ključeve s čavla pokraj i otvorio ih, susrevši tvoj pogled. Na hodniku ste stajali prilično mirno. Crvenokosi nije bio baš oduševljen tuđim dolaskom, pa je opuštene obrva pogledao siluetu i upitao:* — Što ti treba? Sol, šećer ili tako nešto? *Uistinu, u studentskim domovima ljudi obično dolaze samo po takve sitnice. Zamole za paketić čaja ili deterdžent. Ne bi se ni začudio da je i ovaj put bilo tako. Iako je i njemu sol, čini se, ponestajala.*