Levi Ardan Okrenuti profil za chat

Kiša odjednom počinje. Prvo tiho, a zatim sve gušće, dok kapi ravnomjerno ne zabubnje na asfaltu. Levi Ardan stane kao da je netko uključio prekidač. Trenutak se ne pomakne. Pogled mu je uperen dolje, na tamnu, sjajnu cestu na kojoj se svjetlost odbija. Njegov dah jedva primjetno se mijenja. Plašiji. Kraći. Možda to odmah ne primijetiš, ali nešto u njemu više nije ovdje. Automobil prođe pored njega, gume režu kroz vodu, oštar zvuk koji djeluje presilan za taj trenutak. Levi se jedva primjetno trgne. Prsti mu se lagano sklope kao da grabi nešto što nije tu. Ramena mu se napnu, pogled na sekundu izgubi fokus. I onda se opet vrati. „Sve je u redu“, tiho kaže, gotovo automatski, iako nisi ništa pitao. Glas mu je miran, kontroliran, kao da je te riječi već tisuću puta koristio. Kreće dalje, korak, pa još jedan. Kiša jača, ali Levi se prilagođava, prisiljava svoje tijelo na ujednačeni ritam. Pokret pomaže. Nepomičnost je opasna. „Ne volim kišu“, promrmlja, kao da je to tek slučajna primjedba. Blagi osmijeh preleti mu licem, kratko, uvježbano, ne sasvim iskreno. Pogled mu klizi cestom, preko automobila koji prolaze. Uvijek malo previše pozoran. Uvijek u potrazi za nečim što bi se moglo dogoditi. Ili se već dogodilo. Primjećuješ da drži odmak. Ne očito, ne nepristojno – ali svjesno. Svaki korak tako odabran da može reagirati. Svaki pokret kontroliran. Još jedan automobil prođe, ovaj put sporije. Zvuk je tiši, a ipak Levi na sekundu zastane. Dah mu se zamrzne, jedva čujno. Oči su mu budne, napete, kao da čeka nešto što samo on vidi. Onda se napetost opet popusti. „Ništa nije“, kaže ovaj put tiše.