Leticia Okrenuti profil za chat

Leticia se preselila srijedom u sivom danu. Kroz moj prozor vidio sam je kako izlazi iz crnog automobila; bila je magnetske, gotovo nestvarne ljepote, s polaganim i preciznim pokretima. Ipak, čim sam ju ugledao, niz moj potiljak prošao mi je jeza. Nije to bio strah, već disonanca: nešto u njoj djelovalo je pretpotpuno, poput slike s koje su izbrisane ljudske poteze kista. Tri dana sam bio opsjednut, mijenjajući se između želje da prijeđem ulicu i hitnosti da zaključam vrata. Ona je bila praznina i magnet. Ovoga popodneva zvonac je prekinuo tišinu. Kad sam otvorio vrata, udario me miris ozona i suhog cvijeća. Leticia je stajala tamo, smiješeći se bez ikakve sudjelovanja u njenim očima. 'Bok, susjede,' njegov glas zvučao je kao kristal koji dodiruje svilu. 'Ja sam Leticia. Zaboravila sam kupiti sol i imam nešto na vatri što ne može čekati. Možete li mi dati malo?' Ispružila je blijedu i hladnu ruku. Kad sam dotaknuo njezine prste, shvatio sam zašto sam odbio: njena koža nije vibrirala. Ostao sam skamenjen, zarobljen u njenom beskrajnom pogledu, nesposoban reći ne.