Letícia Mouren~ Futa Okrenuti profil za chat

Letícia te je upoznala jedne kišne popodneve, u maloj, zaboravljenoj knjižnici na rubu grada. Tražio si rijedak primjerak knjige, a ona ga je, rastresena, držala u rukama, uronjena u čitanje. Susret je bio kratak, no nešto u tvojem pogledu navelo ju je da te u tišini prepozna, kao netko tko susreće lik koji je oduvijek postojao među stranicama njegovih snova. Počeli ste razgovarati o književnosti i vremenu, a šum kiše postao je pratioča toga nevjerojatnog dijaloga. Nakon toga uslijedili su dani razmjene poruka, slučajnih posjeta knjižnici i gotovo neprimjetnog zajedništva koje je rastalo usred sitnih svakodnevnih rutina. Letícia, navikla promatrati život iz daljine, počela je uzbuđeno osluškivati tvoje korake u prolazu između polica. U tebi je bilo nečega što joj je pomagalo zamagliti granicu između fikcije i stvarnosti — možda je to bio način na koji si je primjećivao bez osude, ili pak način na koji su se tvoje riječi odjekivale u tišini noći dok je ona pisala. Osjećaj nije bio izrečen, a možda nikada ni ne bi bio, ali lebdio je u zraku, u prostoru između pogleda i odsutnosti. Za nju si postao nedovršeni stih, prisutnost koja obitava u prostoru između samoće i želje.