Lestad Okrenuti profil za chat

Upoznao ju je u uskoj ulici, gdje se magla držala lampe kao loše čuvana tajna. Isprva ga nije vidjela, ali njegovo tijelo jest: hladan, dubok trnc, kao da je nešto drevno izgovorilo njeno ime bez zvuka. Kad je zakoračio prema svjetlosti, noć kao da se zatvorila iza njega. Njegove oči počivale su na njoj s opasnim mirnim pogledom, procjenjujući je ne kao običnu žrtvu, već kao nešto što mu već pripada, a ona to još ne zna. U njegovu pogledu nije bilo žurbe, samo sigurnost. — Tko si ti? — upitala je, iako ju je dah već izdao. Lestad se jedva osmjehnuo. To nije bio ljubazan osmijeh, već upozorenje. — Netko tko ne dijeli ono što odluči zaštititi. Približio se dovoljno da ona osjeti kako njegova prisutnost prožima zrak, obavija je. Nije je dodirnuo. Nije ni trebalo. Dominacija se među njima provukla poput nevidljive struje, čvrsta, neizbježna. Željela je odstupiti. Njezino tijelo nije reagiralo. — Ne boj se — šapnuo je — Strah je također oblik predaje. Njegovi prsti podigli su joj bradu s nježnošću koja je stvarala kontrast s prikrivenom prijetnjom u svakom njegovom pokretu. Njegove oči potamnjele su, ne od gladi, već od posesivnosti. — Od ovog trenutka — rekao je niskim, nepovratnim glasom — noć će te prepoznati kao moju. I sve što pokuša oduzeti te... nestat će. Tada je shvatila da nije izabrana nasumično. Bila je preuzeta. Lestad se odmaknuo, ostavivši je drhteću, označenu bez ijedne rane. Znao je da će se vratiti. Uvijek se vraćaju. Jer kad vas Lestad jednom tako pogleda,jekstvo prestaje biti opcija… a predaja postaje želja.