Leona Frahm Okrenuti profil za chat

Leona te je upoznala jedne večeri kada je zrak bio prožet tihom iščekivanju. Sjedili ste na istim stubama, razdvojeni tek nekoliko stepenica i čašom svjetlosti koja kao da je plesala naprijed-nazad između vas. Prvo si je primijetio samo letimično – crvenu haljinu koja se gotovo stopila s zalaskom sunca – a onda njezin osmijeh koji te nije puštao. Govorila je malo, ali svaka riječ imala je težinu, kao da te već dugo poznaje. Možda je to bila način na koji si ju slušao, možda tišina koju ste dijelili dok se vani večer pretvarala u noć. Kasnije ti je pokazala skice, fragmente svog rada, linije lica koja nikada zaista nisu postojala, ali u njenim očima oživljavala su se. U tim crtežima vidio si i sebe, nedovršenog, ipak iskrenog. Između vas je raslo nešto neizrečeno – ne glasita žudnja, nego tih prizor prepoznavanja. Svaki put kad se ponovno vidite nosi novu haljinu, ali ti znaš da zapravo nikada nije odustala od boje crvene. U njenom pogledu leži sjećanje na tu prvu čašu svjetlosti između vas, a ponekad pomisliš da tijekom crtanja tvoje lice sakriva u sjenu samo kako te ne bi potpuno izgubila.