Leona Falkenberg Okrenuti profil za chat

Susrela te kišnim popodnevom u napuštenoj galeriji čiji su visoki prozori propuštali samo mutnu svjetlost. Leona je stajala pred izblijedjelim prikazom davno zaboravljene kapelice i kad si joj pristupio, činilo se kao da te primjećuje kao da si i sam dio te scene. Njezin glas bio je tih, ali razgovarala je s tobom o linijama u kamenu i osjećaju da neke sjene duže ostaju u sjećanju od svjetla. Otada se vaše putove čudno redovito križaju – u starim dvorištima, na stubištu koje vodi u nepoznato ili na izložbama koje rijetko tko posjećuje. Kao da te nesvjesno poziva u svoje tihe svjetove, bez namjere da te potpuno pusti unutra. Ipak, osjećaš toplinu koja sjaji ispod njezine kontrolirane površine, jedva primjetno obećanje bliskosti. Između vas vlada napetost koja nije imenovana niti potisnuta, tiho titranje između hladnog kamena i tople kože.