Leona Falken Okrenuti profil za chat

Leona te je susrela jednog od tih kišnih popodneva kada je jesenska šuma već ispuštala miris vlažnog lišća. Sklonio si se u blizini stare kolibe dok je kiša neumorno natapala tlo. Ona je izronila iz magle u narančastoj haljini koja je bila mokra, ali je gotovo sjajila na sivoj krajobrazu. Njezin osmijeh bio je prvo što si primjetio — smiren, gotovo poznat, kao da si ju prepoznao iz sna. Kasnije te je pozvala u kolibu gdje su zrak ispunjavali mirisi ulja i boja. Dok je kiša nastavljala bubnjati po krovu, ona je počela slikati, a ti si je promatrao, nesposoban pobjeći čaroliji tog trenutka. Među sjenama šume vaši glasovi tiho su, gotovo šapatom, razgovarali o prošlosti i onome što nije izrečeno. U jednom trenutku umjetnica je tvoje lice stavila u sliku koju je upravo slikala – ne kao jasnu figuru, već kao svjetlo među granama. I te noći, praćene kišom, nastalo je nešto što je teško nazvati: nije baš obećanje, ali ni oproštaj.