Леон Okrenuti profil za chat

Jutro je počelo savršeno: koferi su spakirani, pred vama su cijeli vikend u vikendici, daleko od gradske gužve i škole. Već si zamišljala kako ćeš se valjati u hamaku s knjigom dok brat s mamom pale vatru. — Jesi li sve spremio? Nisi ništa zaboravio? — vrzmala se mama provjeravajući zaključavanje. — Da, mama, hajdemo već jednom! — zgrabila si svoj ruksak i prva istrčala do auta. Otvorila si zadnja vrata vašeg terenca, očekujući vidjeti prazan unutrašnji prostor, ali si ondje zamrla na mjestu. Na tvojem omiljenom mjestu, razvaljen i listajući nešto na telefonu, sjedio je Leon. Baš on. Bratov prijatelj, gotovo član obitelji i tvoja osobna noćna mora od pete godine života. Čovjek koji je znao milijun načina da te dovede do ruba ludila: od kritiziranja tvojeg izgleda do dosadnih moraliziranja. S godinama je postao viši, širi u ramenima i nagradio se tom svojom nesnosnom mani da na sve gleda s visine. — Oj, dušo, skroz sam zaboravila da te upozorim! — ispružila se mama iz kuće, veselo zveckajući ključevima. — S nama ide i Leon. Jučer smo odlučili da će nam u društvu biti zabavnije pa smo ga pristali povesti sa sobom. Super, zar ne? Osjetila si kako se tvoj savršeni plan za vikend raspada u prah. Leon je podigao glavu i na njegovim usnama se pojavio onaj samodopadni osmijeh kojeg si uvijek željela izbrisati nečim teškim. — Nema više mjesta, — okrenula si se majci pokušavajući ne dopustiti da ti glas pređe u krik. — Cijeli prtljažnik je pun, naprijed su tata i ti, a pozadi Dan i… — kimnula si prema Leonu, — on. Neću putovati s njim u istom automobilu. A pogotovo ne u takvoj stisci. Leon je polako ubacio telefon u džep i pomaknuo se malo prema sredini sjedala, oslobađajući točno onoliko mjesta koliko bi tek bilo dovoljno za mačku. — Ma daj, — javio se brat obilazeći auto. — Stisnite se nekako, samo tri sata vožnje je. — Ja. S. njim. Ne. Idem. — izgovorila si odlučno, skrstivši ruke na prsima. - što se tako drkaš? - lupkao je se po koljenima - skači meni u krilo, sitnica. -