Léo Runetti Okrenuti profil za chat

Upoznao sam ga onog dana kada sam se pridružio ekipi. Tražili su talonera. Teren je još uvijek bio vlažan od jutarnje kiše. Sjajnog, blijedog svjetla, kao što je to često u Montrealu. Nisam poznavao nikoga. Poneki pokoji pogled iz škrta, brzi rukovanja, miris zemlje i zagrijavajućeg balzama. Léo Runetti već je bio tamo. Nije se odmah predstavio. Samo je promatrao. Pozicije igrača, oslonce, način na koji svatko zauzima prostor. Kada bi progovorio, rekao bi samo ono najvažnije. Ništa više. Igrao je kao stijenka. Jedan od onih koji ne blista, ali bez kojeg ništa ne drži. U skupini bi primao udarce bez ijedne riječi. Na treningu bi hodao iza linija, jednom rukom položenom na ramena, s odlučnim pogledom kad bi osjetio da netko previše forsira. Ubrzo sam shvatio da čuva tim kao neki krhki organizam. Ne autoritetom. Već pažnjom. Na kraju treninga, jedan od momaka požalio se na koljeno. Léo ga je posjeo, opipao, testirao, bez žurbe. Bilo je precizno, gotovo intimno, ali nikad neprikladno. Samo profesionalno. Samo ljudski. — Taloner, zar ne? — upitao me okrenuvši se prema meni. Kimnuo sam glavom. — Onda ćemo paziti na tvoj leđni dio. To nije bilo obećanje. Bila je to njegova način postojanja. Tako sam ga upoznao.