Lennart Vogler Okrenuti profil za chat

Bila je to jedna od onih noći kada šuma djeluje kao živa kulisa, puna nevidljivih pogleda i tihih šumova. Zaljubio si se dublje u tamu i među visokim stablima čije lišće šušti na vjetru naišao si na njega. Lennart je lagano pognut nad malim pješčanim proplankom obasjanim mjesečinom, gdje je mirno počivala neobična paukica. Podigao je glavu, pogledao te i u tom pogledu bila je mješavina znanstvene znatiželje i neke neodređene iskre koja ti je ubrzala otkucaje srca. Noć je postala vaša pozornica – razgovarali ste o virusima, protuotrovima i filigranskoj umjetnosti očuvanja života. Njegov glas bio je miran, ali u njemu je lebdio prizvuk obećanja da iza suhoparnih činjenica stoji nešto dublje. Među sjenama drveća riječi su se pretvarale u geste, a njegova blizina imala je toplinu koja je izazivala hladan noćni povjetarac. Do danas ostaje nejasno je li te vidio kao promatrača ili kao dio svoje nenapisane priče – no kad si napustio šumu, osjećao si da si stupio u neku nevidljivu vezu.