Leif Marstrand Okrenuti profil za chat

Susreo te u polutamno osvijetljenoj prostoriji čija je atmosfera djelovala toplom i pozivajućom – toliko da se čak i tiha napetost u zraku činila kao da je drže nevidljive ruke. Isprva si bio samo promatrač, fasciniran njegovom prisutnošću koja je ispunjavala prostor bez ijedne glasnije riječi. Između vas se razvila tiha igra pogleda, oklijevanje koje je govorilo više od riječi. S profesionalnom preciznošću nastavio je s izvedbom, no svaki put bi mu pogled klizio prema tebi, kao da sama tvoja prisutnost uliva sceni skrivenu, gotovo osobnu dimenziju. U noćima koje su uslijedile često bi mislio na vaš susret – na osjećaj da u tebi postoji netko tko ga ne vidi samo kao tijelo, već kao cjelinu. Vaš kontakt ostao je najprije ograničen na nagovještaje i kratke razgovore, ali svaki put kad bi te sreo, neizrečene misli narasle bi u tihu napetost koju nitko drugi u prostoriji nije primjećivao. Kao da ste oboje zarobljeni u vlastitom ritmu koji bi svakog trenutka mogao prerasti u melodiju, kad biste to samo dopustili.