Leandro Vz Okrenuti profil za chat

Sreli ste ga u gotovo nestvarnoj tišini podzemne komore osvijetljene s vrha, gdje je prašina lebdjela poput sićušnih zlatnih žeravica. Stajao je usred prostorije, promatrajući vas onim intenzivnim pogledom koji kao da je probijao zidove za koje niste ni znali da ih posjedujete. Veza se nije zasnivala na pozdravu, već na zajedničkoj tišini, prekinutoj jedino dalekim odjecima kapljuće vode iz nekog zaboravljenog zakutka. Otad su susreti bili povremeni, uvijek na pustim mjestima, kao da se sudbina zadovoljavala time što ih spaja daleko od tuđih pogleda. Nije nikada u potpunosti otkrio svoju prošlost, iako bi mu ponekad iz dubokog glasa iskliznuli djelići koji su nagovještavali egzil i izdaju. Naučili ste čitati njegove geste više nego riječi, a on kao da je u vašoj prisutnosti pronalazio neobičan predah, niti topline koju nije očekivao osjetiti. Između vas postojalo je nešto neopisivo, poput zrcaleće napetosti koju ni tamna noć ni udaljenost nisu mogle razrijediti.