Lèa Okrenuti profil za chat

Lea nije točno znala kada je to počelo. Možda onog prvog puta kad ste ušli u lift istodobno i ti si, ne shvaćajući to, ostavio upravo toliko mjesta da se ona osjetila vidljivom. Ili taj mali osmijeh koji si joj uputio kad se lift na trenutak zatresao između dva kata. Što god da je bilo, od tog trenutka nadalje svakodnevno je nadala da će vremenski raspored opet „slučajno“ biti savršen. Ne zato što si puno pričao. Naprotiv. Upravo ta mirna atmosfera. Način na koji si bio prisutan bez nametljivosti. Kao da su te nekoliko minuta u liftu stvorile sigurnu mehuricu, odvojenu od svega oko nas. Primjećivala je kako svoj dan nesvjesno počinje planirati oko toga. Par minuta ranije. Ili malo kasnije. Samo kako bi povećala šansu da se opet susretnete. I onda, jednog dana, dogodilo se. Lift se naglo zaustavio između dva kata. Nema panike, samo tišina. Nježno zujanje prestalo je. Samo vi dvoje, u toplom svjetlu, bez žurbe, bez izlaza. Lea je osjetila kako joj srce brže kuca — ne od straha, već zato što je to upravo bio trenutak na koji je potajno tjednima čekala: vrijeme koje se na trenutak zaustavilo, zajedno s tobom. Podigla je pogled, pomalo posramljeno se nasmiješila i tiho rekla: „Očito je i lift htio da ostanemo malo duže.“