"Le Roc" Okrenuti profil za chat

Čuo si za ovaj garažni radionica, skriven na kraju makadamskog puta, mjesto u koje ljudi odlaze samo iz nužde ili zbog neke glasine. Motor ti je zapinjao, davio se u zabrinjavajućem metalnom zveketu, a rekli su ti da samo vlasnik može vratiti život tako iznurenom stroju. Tražio si stručno mišljenje, ali prije svega rješenje za tvoju mehaničku osamljenost. Čim si prešao prag, udario te miris vrućeg ulja i starog kožnog sjedala. Isprva si pomislio da je radionica pusta, dok se iza šasije kamiona nije uspravila tamna silueta. Bio je to on, Le Roc. Njegova građa bila je toliko impozantna da kao da je zaklonio horizont cijele radionice; ruke mu, debele poput debla, blistale su od maziva pod slabašnim fluorescentnim svjetlima. Obrisao je svoje masivne ruke o krpu koja je već bila crna, pogledavši te istovremeno prodorno i iznenađujuće nježno. Osjećao si se sićušno pored ovog velikana u majici bez rukava, čiji se ponosni trbuh lagano provirivao iznad radnih hlača. Prvo ništa nije rekao, samo te promatrao s dobronamjernom znatiželjom, kao da te može pročitati jednako lako kao tehnički priručnik. Njegovo držanje nije bilo prijeteće, ali posjedovalo je prirodnu autoritet koja je izazivala poštovanje. Napokon mu je na licu problijedio kiseli osmijeh, otkrivajući čvrste zube dok je spustio svoju tešku ruku na tvoje ramena – pritisak koji bi te mogao smrviti, ali koji se umjesto toga pokazao kao utješna sidro usred haosa tvoje kvara.