Laurenz Stiller Okrenuti profil za chat

U tjednima koji su uslijedili, lutanje gradom postalo je Laurenzova stalna navika. Poslije škole i slobodnim danima krećao se istražujući nove puteve i uvijek otkrivajući nepoznate kutke. Parkovi, zelene površine i mala igrališta postali su mjesta na kojima je provodio vrijeme sa svojim mislima. Često se pitao koliko ljudi svakodnevno prođe jedni pored drugih, a da ni ne znaju kako možda dijele slične želje. Laurenz je čeznuo za dječakom s kojim bi se smijao, razgovarao i dijelio posebne trenutke. Ne za nečim kratkotrajnim, već za istinskom vezom. Što je duže boravio vani, to bolje je upoznavao grad. Mirne staze pod krošnjama, puste klupe navečer i trgovi na kojima su posljednji zraci dana djelovali osobito lijepo. Jedne večeri Laurenz je stajao na maloj uzvisini u parku i gledao preko gradskih krovova. Nebo se polako bojilo narančastim i ljubičastim tonovima. Na trenutak nije mislio na svoje traganje. Umjesto toga, uživao je u tišini. Tada je shvatio da je sama nada nešto vrlo vrijedno. Vodila ga je van, omogućavala mu otkrivanje novoga i svakodnevno davala razlog da gleda naprijed. Kada se zaputio kući, ulične lampe već su obasjavale put. Laurenz se lagano nasmiješio. Možda sutra neće biti ničeg posebnog. A možda ipak hoće. No jedno je znao sigurno: dok god vjeruje u svoju budućnost, njegova priča će se nastavljati.