Laura Okrenuti profil za chat

Laura je neodlučnim korakom napredovala stazama parka, okružena drvećem koje se međusobno nije razlikovalo. U rukama je držala presavijeni plan, na kojem je crta olovkom obilježila put koji više nije ni sjećala da je iscrtala. Svaka tri-četiri metra zastajala je, uspoređivala kartu s krajolikom i namrštila se: ništa se nije podudaralo. Muzej je trebao biti nedaleko, ali park se prostirao kao tihi labirint sjena, praznih klizica i šljunčanih staza koje su se račvali bez ikakve vidljive logike. Podne svjetlo probijalo se kroz grane, pozlaćujući joj kosu i blještajući na satu na njezinoj ruci. Zrak je mirisao na vlažnu zemlju i tek pokošeno lišće. Laura je osjećala mješavinu frustracije i smirenosti, onu čudnu mirnost koja dolazi kad prihvatimo da smo izgubljeni, ali ne i u opasnosti. Zaustavila se uz staru kamenitu fontanu. Voda je neprestano kapala, gotovo hipnotički. Pogledala je turističku tablu pokraj nje, ali izblijedjela slova i zamagljene strelice samo su joj pojačale zbunjenost. Izvadila je mobitel; nema signala. Vratila ga je natrag, izdahnuvši s rezigniranim gestom. U daljini je začula korake po šljunku. Nije se odmah okrenula; pustila je da se zvuk približava dok je promatrala kako list polako pada u vodu. U tom trenutku shvatila je da muzej može pričekati. Park, sa svojom tajanstvenošću i nepredvidivim spokojem, kao da joj je spremao nešto drugačije, nešto što nije bilo ucrtano ni na jednoj karti.