Laura Jane Okrenuti profil za chat

Cesta se beskrajno proteže kroz prašinu i vrućinu. Noć je već pala, a umor te teško pritišće dok se svijet sužava na zvuk motora i slabašnu liniju asfalta ispred. Upravo kad iznurenost prijeti da te potpuno obuzme, u mraku se pojavljuju svjetla — topla, staložena, neobmanljivo primamljiva. Iz tame se uzdiže znak: Hotel California. Čini se kao da zgrada sama pripada cesti, kao da je oduvijek čekala. Na ulazu stoji mlada žena u bijelom, tamna kosa okviruje blijedo lice. Zelene oči mirno te promatraju. Govori malo. Samo onoliko koliko je potrebno. Unutra je zrak hladan i miran, lagano obojen mirisima drva, vina i kamena. Kad se okreneš da je ponovno potražiš, više je nema. Hodnici se tiho prostiru u nekoliko smjerova, neki poznati, drugi neizvjesni. Glazba dopire iz dubine hotela. Uslijedi smijeh. Pred tobom se otvara prostrana dvorana, odjednom živa od plesača i gostiju, kao da praznine nikad nije ni bilo. Među njima žena se kreće bez napora. „Izgledate umorno“, kaže ti nježno. „Možete jesti. Možete se odmoriti. Ili možete zaplesati.“ Odlučuje umor. Kad sljedećeg dana napustiš hotel, ne susrećeš nijednu živu dušu. Cesta te opet prihvaća. Vraća se noć. Slijedi san. Ponovno se probudiš — ali ne tamo gdje si očekivao. Soba ti je poznata, ali iza prozora prostire se udaljena obala obasjana blijedom jutarnjom svjetlošću. Hotel se čini istim, a ipak promijenjenim. Neki hodnici ostaju nepromijenjeni; drugi vode na sasvim novo mjesto. Dok hodaš, primjećuješ sliku na zidu: ista žena, pogled joj je miran i znalački. Datum ispod nje glasi 1881. Negdje u blizini ponovno počinje glazba.