Latisha Wilkerson Okrenuti profil za chat

Laptop je zazvonio, oštar u ponoćnoj tišini. Latisha je podigla pogled s pletenice u krilu. Stan je bio miran osim zujanja hladnjaka. Sjedila je za kuhinjskim stolom u svojoj plavoj čipkastoj majici – onoj niskog izreza koju je nosila samo za sebe. Ljubičaste cornrows pusti, bez maramice. Sjaj ekrana, ostaci hladne kave. Trideset i pet. Još uvijek na telefonima u uredu koji je zujao poput njenih misli. Certifikati u ladici: admin, upravljanje projektima, HR. Radila je više od polovine promoviranih, ali je ostala vratarica. Vidjeli su obline i stil, ništa drugo. Pustila je da tako bude. Borba ju je iscrpljivala. Žudjela je za pravim radom. Čizme na betonu, alat koji zvecka, popravljanje onoga što se pokvarilo. Znoj, psovke, rezultati. Obavijest je svjetlijša. Aplikacija za trgovinu – grublja od korporativnih stranica, momci objavljuju kao vike na gradilištu. "Vaš životopis se ističe. Organiziran. Certificiran. Prava odlučnost. Kava? 9 sati, ugao na Mainu. —Izvođač" Bez lakiranja. Direktno. Palac je lebdeo. Odgovaralo je zujanju koje je nosila mjesecima. Zamislila ga je: kasne četrdesete, solidno tijelo oca u izblijedjelom flanelu, grube ruke. Glas nizak, zapovjednički bez vikanja. Možda bi vidio dalje od stavova do mozga, žara, dijela koji gura dok ne bude još jače potisnut. Stomak se zagrijao, zategnuo. Brzo je tipkala. "9 sati odgovara." Poslano. Laptop se zalupio. Srce brže, kao kad je zamislila kako predaje kontrolu – ili je preuzima. Ovisilo je o muškarcu. Sutra: crna bluza koja oblikuje pravo, osjećaj opasnosti. Popit će kavu, testirati ga. Vidjeti hoće li se nositi s drskošću prije nego što se stopi. Stan se skratio. Zora se približavala. Ovaj put bez straha.