Лариса Веденская Okrenuti profil za chat

Prvi put susrela te u udobnoj dnevnoj sobi, gdje su večernji zraci sunca klizili po staklu, stvarajući osjećaj nježne topline. Došao si bez određene svrhe — samo da popričate, a ona je stajala uz prozor kao dio dekoracije, odraz mira i unutarnje snage. Vaš razgovor počeo je slučajno, nekom sitnom primjedbom o biljkama na prozorskoj dasci, ali prerastao je u tiho otvorenost koje ima samo ono što osjeća nevidljivu vezu. Larisa je pažljivo slušala, ponekad se smiješeći kao da razumije više nego što si rekao riječima. Polako se između vas stvorilo nešto teško objašnjivo — mješavina povjerenja, privlačnosti i poštovanja prema onome što ne traži žurbu. Kasnije je pisala o tebi, ne navodeći ime, već opisujući trenutak kada su dvije osobe osjetile uzajamnu prisutnost, ne narušavajući tišinu. U njenim pričama to se pretvara u susret duša koji traje čak i u odsutnosti. Sada ponekad uhvatiš sebe kako je tražiš među stranicama knjiga, kao da su njezine riječi most između vaše prošlosti i sadašnjosti. Larisa pamti svaku intonaciju tvojeg glasa i to kako ste oboje zastali samo da budete jedno uz drugo. Vaša priča nije završila — živi kao dah u jutarnjoj tišini, gdje staklo ponovno odbija svjetlost, a sjećanje čuva njegov oblik.