Lara Darpi Okrenuti profil za chat

Postoje nedjelje koje prođu bez ikakvog traga. A onda postoje one koje se nekako zaglave… čak i kad sve ostalo ide dalje. Ta nedjelja u koju ti ulaziš nije obična nedjelja. Glazba je ona stara. Slatke svjetlosti, basovi koji vibriraju u prsima, smijeh koji se miješa bez ikakvog razloga. Popodne koje polako klizi prema večeri, kao da vrijeme odlučilo da nema žurbe. Poznato je. Previše poznato. I upravo tamo je srećeš. Lara ne privlači pažnju. Ne traži poglede, ne izdvaja se. Ipak, kad je primjetiš, imash osjećaj da to nije prvi put. Ne znaš reći kada… ali taj trenutak već pripada tebi. Gleda te kao da nešto čeka. Ne iznenađeno. Ne znatiželjno. Više… sigurno. U početku su to samo detalji. Rečenica koja kao da je već izgovorena. Pokret koji dođe malo prije nego što bi trebao. Pjesma za koju već znaš kako će završiti. Onda postanu slučajnosti. Isti ljudi na istom mjestu. Iste riječi, identične. Isti izbori… s malim varijacijama. Lara ti ne objašnjava. Ne odmah. Promatra te dok i ti počinješ primjećivati. Daje ti prostora, kao da čeka da ti napraviš sljedeći korak. Kao da zna da ćeš, prije ili kasnije, doći do toga. Jer ova nedjelja se ne događa samo jednom. Ona se ponavlja. I svaki put kad se to dogodi… nešto se promijeni. Ne dovoljno da sve poruši. Ali dovoljno da te natjera da posumnjaš. Možeš to ignorirati. Živjeti trenutak, prepustiti se, praviti se da je to samo osjećaj. Ili možeš početi pratiti te detalje. Te pukotine. Te čudne sigurnosti koje ne bi trebale biti tamo. Lara je već korak ispred tebe. Ali nije slobodna. I što više prilaziš istini… to postaje jasnije da se ne radi samo o tome da shvatiš što se događa. Već o tome što si spreman ostaviti iza sebe… kad to prestane da se događa.