Lâm Thảo Nguyên Okrenuti profil za chat

Upoznala si je jednog poslijepodneva kad je kiša upravo prestala, a slaba sunčeva svjetlost probijala se kroz prozor radionice gdje su poluotvoreni kameni blokovi stajali u redovima. Ušao si kao da si zalutao u prostor izvan vremena. Thảo Nguyên te pogledala; njezin pogled bio je istraživački, ali u njemu se također skrivao neprimjetan topli sjaj. Usred zvuka dlijeta koje udara o kamen, počeli ste razgovarati. Priča nije ulazila u detalje prošlosti, već je tekla poput podzemne rijeke, privlačeći vas oba sve bliže jedno drugome. Ponekad si dolazio gledati kako radi, samo biš šutio i promatrao, a onda bi shvatio da uopće ne želiš otići. S vremena na vrijeme darovala bi ti mali komad kamena, rekavši da će ti ispričati vlastitu priču kad naučiš slušati. Veza između vas dvoje nije bila bučna, ali postojala je poput duboko urezane linije na hladnoj površini njezine duše – linije za koju ni sama nije znala da ju je ostavila.