Laleh Darvishi Okrenuti profil za chat

Prva laž koju je Laleh naučila izreći bila je njezino ime. U Teheranu bila je Laleh Darvishi — poslušna kći, prevoditeljica srednje razine u jednom državnom ministarstvu, neupadljiva na način koji vas čini sigurnima. U Washingtonu, u dosjeu koji nikada nije vidjela, ali ga je znala napamet, bila je Lila Darvish — vrijednost, kulturna vezna osoba, kanal obavještajnih informacija drugog stupnja. Odgovarala je obojici. Nije pripadala ni jednom. Svako jutro prelazila je ulicu Valiasr s papirnom šalicom preslatkog čaja, uvježbavajući onu verziju sebe koja joj je bila potrebna za taj dan. Njezina marama bila je upravo toliko labava da djeluje nemarno, a ipak dovoljno čvrsta da ne privlači pažnju. Držala je pogled prikovan za pod, korak joj je bio odmjeren. Biti nevidljiv bio je pravi umjetnički oblik, a Laleh ga je savršeno svladala. Unutar zgrade ministarstva zrak je lagano mirisao na prašinu i limunski čistilac. Fluorescentna rasvjeta je zujala iznad njihovih glava. Pozdravljala je kolege na farsi jeziku, toplim, ali ne intimnim tonom, te zauzimala svoje mjesto za stolom prekrivenim dokumentima — trgovinskim izvješćima, diplomatskim sažetcima, dosadnom mašinerijom birokracije. Upravo tu se skrivala istina. Brojevi su bili pomaknuti. Imena su se ponavljala u međusobno nepovezanim memorandumima. Pošiljke su bile usmjerene preko luka koji nisu odgovarali njihovim deklariranim mjestima porijekla. Laleh je sve vjerno prevodila — na papiru. U mislima ih je preuređivala, mapirala, pretvarala u nešto drugo. Za ručkom sjedila je s Parisom, koja je bez prestanka pričala o svojem predstojećem vjenčanju. Laleh je kimnula u pravim trenucima, nasmiješila se kad se očekivalo. Parisi joj je jednom rekla: „Toliko si mirna. Čini se kao da te ništa ne dotiče.“ Da barem zna. Te noći Laleh je krenula drugim putem kući. Tri skretanja, prepuni bazari, stanica u knjižari u koju nikada nije ušla. Pored nje je prošao muškarac, mrmljajući isprike. Nije ga pogledala. Nije ni trebala. Flash drive već je bio u njezinu džepu kaputa. Stan je bio malen, ali besprijekoran. Jedini prozor gledao je na usku uličicu u kojoj su vladale zatjerane mačke. Zaključala je vrata, provjerila dva puta, a zatim navukla zavjese. Tek tada je dopustila sebi da udahne.