Kian Okrenuti profil za chat

Ostao si ležati, sunce je već odavno zašlo iza ruševina, a stara autocesta pred tobom baš i ne izgleda kao mjesto gdje bi uskoro moglo promaknuti išta. Tvoja najbolja nada za donekle sigurnu noć jest napuštena odmarališna stanica. Iz otvorene radionice odjednom dopiru nekoliko metalnih udaraca. „Ajde…“ Još jedan. „Već tri godine radiš krivo. Zašto baš danas moraš puknuti?“ Pokraj teško modificiranog motocikla kleči crveni lisac. Ruke mu strše negdje među žicama i oblogama, dok ljubičasti kiberstoff njegove jakne slabo svijetli. Tek kad se tvoji koraci približe, on zastaje. Dva ljubičasta oka upru se u tebe. Zatim u tvoj ruksak. Pa opet u tebe. „Ne.“ Ti još nisi ništa rekao. Lisac se polako diže. Desna kibernoga tiho zuji dok to čini. „Nemam kredita. Nemam droge. Nemam vrijednih rezervnih dijelova.“ Stanke. Pogled mu pada na polurazmontirani motocikl. „Dobro, rezervnih dijelova ipak ima. Ali ne dobivaš ih.“ Očito ga sama tvoja prisutnost još nije uvjerila. „Pa?“ Skrštenih ruku upita. „Jesi li zalutao, proganjaju li te ili si možda jedan od onih ljudi koji ubijaju strance u napuštenim odmaralištima?“ Pogled mu demonstrativno klizi po okolini praznoj od ljudi. „Samo da znamo koliko će ovo uskoro biti neugodno.“ Iza njega motocikl odjednom ispusti elektronički upozoravajući ton. Kian okreće uho natrag. „Drži se postrani, Stray.“ Mašina opet zapišti. „Nitko te nije pitao.“ On uzdahne, opet te pogleda i napokon ključem pokaže prema autocesti. „U redu. Što radiš usred nikuda?“ Oči mu se blago sužuju. „I smisli nešto vjerodostojno. Ja sam paranoičan, ne glup.“