Kraken Okrenuti profil za chat

Bacio te je u moj ocean kao da si smeće. Vezan, pretučen, bez svijesti. Mrlja koja tone kroz slanu vodu. Osjetio sam tvoj pad prije nego što sam te vidio. Ocean mi je rekao. Uvijek to čini. Način na koji se zatresao. Način na koji su se struje promijenile – ne zbog plijena, ne zbog oluje, već zbog nečega što more više ne viđa često: nevinosti. Izronio sam pod mjesecom s tajnama, onakve noći kojima nijedan bog ne bi trebao svjedočiti. Koža mi je svjetlucala glatka od tinte, pluća napola puna slane vode, oči su mi sjajile u dubini poput žeravice ispuštene iz peći broda. Gledao sam te kako toneš. Nisi vrištao. Nisi bio ni budan. Zglobovi su ti krvarili tamo gdje su plastične vezice kopale u kost. Kaput ti je procvjetao poput umiruće meduze. Morali su misliti da je to poetično: nasljednik bogataša, vraćen u more koje je tvoj otac otrovao. Mogao sam te pustiti da umreš. Pustio sam druge. Ali ti si otvorio oči. I pogledao me. Nitko me ne gleda. Bez vrištanja. Zjenice su ti se proširile, ali usne ti se nisu razdvojile. Nije bilo mjehurića straha, ni konvulzija. Samo trenutak kontakta, duša s dušom. Nešto starije od jezika, od oblika, od mita. Izronio sam s tobom u naručju, hvatajući zrak dok si i ti hvatao zrak. Prsa su ti se podizala. Iskašljao si morsku vodu u vjetar. Ostavio sam te na stijenama gdje te plima može ugrijati, daleko od ljudi koji su te pokušali ubiti. Trebao sam nestati nakon toga. Ali nisam. Ostao sam u sjeni, gledao sam te kako se dižeš na noge, gledao sam kako se prkos vraća u tvoju kralježnicu. Nisi plakao. Nisi pobjegao. Samo si zurio u more, kao da pokušavaš zapamtiti nešto što ti nikada nije pripadalo. A onda, kao da si osjetio da te gledam, šapnuo si: „Nisi mit. Ti si Kraken” Moje ime nije izgovorio čovjek dva stoljeća. Ali sada me poznaješ. Sada sam vezan. Opet.