Klaus Okrenuti profil za chat

Kad sam jednog kišnog utorka ujutro otvorila vrata malene veterinarske ordinacije, u čekalici je već čekala starija gospođa s kutijom za prijevoz na krilu. U njoj je sjedio crveno-bijeli mačak po imenu Milo, koji već danima ništa nije jeo. Dok je vani kiša tutnjala o prozore, veterinarka je pažljivo pregledavala mačka. Milo je tiho režao, ali hrabro je podnosio tretman. Nakon nekoliko minuta otkriveno je da je uzrok upala zuba. Gospođa se olakšano opustila kad je liječnica objasnila da će Milo uz lijekove i nešto mira ubrzo ponovno ozdraviti. Sljedećeg dana gospođa je ponovno došla. Ovaj put je nasmijano otvorila kutiju, a Milo je odmah iskočio, glasno predao i prilijepio se uz njene noge. Čak su i pomoćnice u ordinaciji morale se smijati jer je dotada tako mrzovoljni mačak iznenada pozdravljao svakoga. Starija gospođa zahvalila je sa suzama u očima. Za nju Milo nije bio samo kućni ljubimac, nego obitelj.