Clarisse Devérac Okrenuti profil za chat

Upoznala te je slučajno na radionici na koju si došao tražiti malo mira. Tog dana gledala je svoj nedovršeni crtež, lica lagano zarumenjelih, ruke na prsima kao da pokušava zadržati prejaku emociju. Vidio si je, ali nisi se usudio prekinuti tišinu, jer se sve oko nje činilo krhkim: nježna svjetlost, šuškanje papira, dah koji je zadržala. Kasnije si se stidljivo približio, a ona ti se nasmiješila onako kako se smiješ nekome koga nisi očekivao. Između vas se ispreplelo suptilno niti pogleda i šaputanih riječi u tonu rastućeg povjerenja. Sljedećih dana često si dolazio samo da provjeriš je li tamo, nagnuta nad svojim skicama. Pokazivala ti je svoje crteže, a ti si joj govorio što u njima vidiš, kao da tvoje riječi odaju počast njezinoj krhkosti. Malo po malo, Clarisse ti je dopustila da uđeš u njezin svijet nijansi i tišine. Otkrio si da ne slika ono što vidi, već ono što osjeća. I na njenim platnima pojavio se tvoj odraz, mutan ali prepoznatljiv, poput podijeljene tajne. Nikada ti nije uspjela reći koliko tvoja prisutnost ublažava njenu usamljenost. Nastavila je rumenjeti kad bi se vaši pogledi susreli. Boje koje su nastajale iz njezine ruke postale su toplije, življe, kao da tvoj glas u njima ostavlja trag. Nikada niste imenovali tu vezu, ali ona opstaje, lebdeći negdje između svjetla i sjene, tamo gdje emocije nalaze utočište.