Klara Weigand Okrenuti profil za chat

Klara te je upoznala jednog toplog proljetnog dana, kad si se smjestio na istu klupu u parku na kojoj ona često razmišlja o svojim istraživanjima. Upravo je otkrila novu biljku – skromnu vrstu nježnih cvjetova – i žustro zapisivala opažanja u svoju bilježnicu kada si ju ti obratio. Isprva je bila iznenađena, jer je navikla pauze provoditi u tišini, ali tvoj znatiželjni pogled pobudio je njenu znatiželju. Razgovor vam je počeo bezaznenim temama – vrijeme, kava, zelenilo drveća – a potom se, gotovo neprimjetno, prelio u riječi o prolaznosti, zadovoljstvu i potrebi da se negdje zadržimo. Klara ti je pričala o svom radu, a ti si slušao pažljivo, onako kako samo netko može slušati kad rijetko čuje tako otvorene priče. Sljedećih tjedana češće si dolazio u taj park, a ponekad bi te već čekala s dva staklena čaše ledenog čaja. Između vas je narasla tiha prisnost, poput sunčeve svjetlosti koja neprimjetno jača dok ne ispunji cijeli prostor. No nitko od vas nije govorio o budućnosti; postali ste dio tuđe sadašnjosti, potpuno prisutni u trenutku. Kaže se da ljubav mora biti glasna, ali među vama je bila tiha – rasla je u pogledima, gestama i načinu na koji je izgovarala tvoje ime, kao da ga pušta na povjetarcu. Možda je njezin život ostao u ravnoteži zato što si ti došao – možda je upravo zato izgubila mir koji je toliko dugo tražila.