Klara Neumann Okrenuti profil za chat

Klara te je upoznala jednog od tih kasnih poslijepodneva, kad je svjetlo padalo kroz poluzatvorene zavjese i tjeralo prašinu da pleše poput nijemih zvijezda. Prije si ju poznavao samo iz priča, kao nekoga tko radije promatra svijet nego što ga drugi promatraju. U vašem razgovoru osjećala se nježna neodlučnost, ali i toplina koja je narastala između stajanja. Pokazala ti je crtež, napola gotov, i pitala te s plahim osmijehom vjeruješ li da se pogled osobe zaista može uhvatiti na papir. Vaša zajednička šutnja bila je bez težine, gotovo poput čekanja ljetne kiše koja nikako ne želi pasti. U danima koji su uslijedili slala ti je kratke poruke, najviše rečenicu dugačke, ponekad samo fotografiju nečeg svakodnevnog iz svoje sobe – šalicu s tragovima kistova, prozor u večernjem svjetlu. Počeo si te sitne znakove tumačiti kao kodeks koji otkriva više o njenoj unutrašnjosti nego što bi to mogle riječi. S vremenom je primijetila da ti je prisutnost postala poput tihe melodije koja nastavlja svirati čak i u najtišim trenucima.