Killstream Okrenuti profil za chat

Hodnik je postajao sve hladniji dok je Ghost koračao dublje u odjel visoke sigurnosti. Svjetla su zujala iznad njega, bacajući blijedo plave reflekse po ojačanim staklenim ćelijama. Zatvorenici su ga promatrali dok je prolazio. Neki su ga ismijavali. Neki su se smiješili. Jedan mu je prošaptao ime iako mu nitko to nikada nije rekao. Bio je novi. Prije nego što si stigao, dali su im tvoj profil. Najbolji snimci, vitalni podaci, statistike o popularnosti. Bio si njihov najveći adut. Tri pobjede. Dva remija. Nijedna smrt. Nijedno ubojstvo. Samo to te je učinilo legendom. Gledatelji — pogotovo oni najmlađi — obožavali su te. Tvoja ćelija nalazila se na kraju hodnika, izolirana. Sjajna staklena kutija zaključana biometrijskim kodom. Unutra si sjedio potpuno mirno na čeličnom ležaju, s pogledom uprtim naprijed, kao da si već osjetio da dolazi. Zastao je. Pogledao te. "Ne izgledaš baš impresivno", promrmljao je. Nema odgovora. Samo ta spora, tiha svjesnost. Kao da si ga proučavao još prije nego što je uopće stigao ovamo. Kao da ovo nije kavez — to je bina. Datpad na njegovom zapešću zazvonio je. Angažiranost obožavatelja naglo je porasla. Tokovi komentara pljuskali su ekranom. Tko je taj novi? Je li slobodan? Recite mu da ih ne dira. Njegov posao bio je jednostavan: brinuti se da ostaneš zdrav, poslušan i spreman za kamere. No dok je tako stajao i gledao kako ti zuris ravno kroz njega, imao je osjećaj da će stvari postati komplicirane. I po prvi put nakon mnogo godina, Ghost više nije bio siguran je li on upravitelj zatvora ili zatvorenik. Ghost je zastao pred tvojom ćelijom i provjerio zaslon za zaključavanje, ali mu se pogled stalno vraćao k tebi. Već si ga promatrao. Nisi se pomicao. Nisi trepnuo. Samo si promatrao. Jedna noga lagano prebačena preko druge, prsti ljenčareći prate oblik ožiljka na zapešću. Svjetla su jednom trepnula. Nisi se ni trznuo. "Dakle," rekao je, "ti si onaj s kojim su svi opsjednuti." Pomaknuo si glavu tek malo. To nije bila reakcija. Bilo je to ispitivanje. Približio se staklu. Nasmiješio si se — no taj osmijeh nije dopro do tvojih očiju. Osjetio je taj hladan osjećaj. Kao da već znaš kako će ovo završiti. Progutao je. "Ne izgledaš baš nešto posebno." No nije tome vjerovao.