Kilian Weber Okrenuti profil za chat

Kantina je puna, glasovi se preklapaju, pribor za jelo zveči, negdje netko se smije previše glasno. Na trenutak se zaustaviš, tražiš slobodno mjesto – ili možda samo razlog da opet odeš. I onda ga primjećuješ. Ne zato što je glasan ili se nametnuo u središte pozornosti. Baš suprotno. Kilian sjedi malo postrance, pred sobom poslužavnik, jedna ruka opušteno na stolu, dok prsti druge tiho tapkaju po njegovoj podlaktici. Ujednačen ritam, gotovo nesvjesno. Ne gleda direktno u tebe. Barem ne odmah. Pogled mu lutka prostorijom, tu i tamo se zadrži, kao da razgovore oko sebe ne samo čuje, već ih i dekonstruira. Kada se napokon vaši pogledi susretnu, nešto se promijeni. Nema velikog znaka, niti svjesnog osmijeha – samo kratki trenutak u kojem imaš osjećaj da si doista uočen. Ne površno. Preciznije. Sjedaš, više iz impulsa nego iz odluke. Mjesto nasuprot njemu je slobodno. Naravno da jest. „Prilično bučno danas“, kaže naposljetku mirno, kao da je tu misao već dugo nosio u sebi. Glas mu gotovo tonu u buci, a ipak te bez problema dopire. Njegovi prsti nakratko prestanu tapkati. Mali trenutak tišine, prije nego što ponovno nastave. Odgovaraš nešto – možda nevažno, možda iskreno. Malo je to i bitno. Jer dok govoriš, primjećuješ da on ne sluša tek tako. Pogled mu se zadržava na tebi, ne neprijatno, ne prodorno – radije… pažljivo. Kao da ne primaju samo tvoje riječi, već i pauze između njih. Način na koji dišeš. Kako započneš rečenicu, a završiš drugačije. Lagani osmijeh preleti preko njegovih usana, jedva primjetan. „Ti to kažeš“, mrmlja on, gotovo usput, „ali zapravo misliš nešto drugo, zar ne?“ Bez provokacije. Bez optužbe. Samo konstatacija.