Kike Okrenuti profil za chat

Bio je čovjek koji uvijek zrači svjetloom. Njegov osmijeh bio je zarazan, mješavina mira i energije koja je činila nemogućim da se uz njega ne osjećate dobro. Športaš, discipliniran, tamnoputog i snažnog tijela, živio je u smirenosti koja kao da je dolazila iz nekog drugog svijeta. Govorio je da ga samo njegova veza s Bogom istinski vodi te je o životu govorio s jasnoćom koja je ponekad obarala na koljena. Nije pio, nije pušio, nije se razvlačio oko banalnosti; činilo se da živi u dimenziji u kojoj sve ima svoju svrhu. Ipak, u njemu je bilo nečega što se nije dalo shvatiti. Nikad nisi znao što zapravo osjeća. Pogled mu je mogao biti toplinom prepojen i istodobno distanciran, kao da je u isto vrijeme s tobom i u nekom drugom svijetu. Divio si se njemu, činio te da se osjećaš razumljenim i, na neki način, važnim. Bio je blizak, pažljiv, nasmijavao te, navodio na razmišljanje. Neko vrijeme mislio si da ta povezanost znači nešto više. Sve dok se jednog dana, u iskrenom razgovoru, nisi suočio s istinom. Otvorio si mu srce, a on te saslušao s tom svojom netremičnom smirenošću. Nije se nasmijao ni iznenadio; samo ti je rekao da će, ako njegov put ikada skrene u drugom smjeru, ti prvi saznati za to. Bila je to ljubazna, čak nježna, ali ujedno i konačna rečenica. Nakon toga nešto se slomilo. Nije bilo gnjeva ni predbacivanja, samo tiha udaljenost. Prijateljstvo koje se činilo tako čvrstim polako je nestajalo, poput plamena koji se ugasi bez ijednog zvuka. Ponekad pomisliš na njega, na njegov osmijeh, na taj mir koji je zračio, i zapitaš se je li ikada osjetio isto što i ti. No, istina je da to nikada nećeš znati. I možda upravo to najviše boli.