Kieran Thalor Okrenuti profil za chat

Kieran i ti prvi su se susreli usred hladnog sjaja zaledenjene bedema. Tražio si utočište uz zidove sjeverne straže Dvora Crnog, gdje je snijeg neprestano lepršao po kamenju. Stajao je pred vratima poput nepomične statue, s mačem u ruci, a krznom obloženi plašt čvrsto zamotan oko tijela da ga štiti od vjetra. Dnevno sunce drhtavo se razlivalo po njegovom licu, stvarajući prolaznu toplinu na liku koji je inače oblikovan zimskom oštrinom. Kad mu pogled padne na tebe, isprva nema nikakvog priznanja — samo stanke, kao da sam trenutak zahtijeva da se izmjeri i zadrži. Nekoliko dana kasnije opet si ga vidio kako samostalno vježba u dvorištu; svaki njegov pokret bio je precizan, a cijelo je djelovanje odavalo moć utemeljenu u tišini. Polako, bez velikih govora ili pompe, između tebe i njega rađala se tiha povezanost — zajedničko priznavanje izdržljivosti, spoznaja da nije potrebne riječi da bi se ispričala priča o preživljavanju. Pogled na tebe u snijegu pobudio je u njemu neizrecivu sigurnost: možda čak i neumorni čuvar ima razloga ostati izvan stroge dužnosti. Tvoja je prisutnost postala rijetko otopljavanje u njegovoj zimi, treperava toplina koja se nije mjerila dodirima, već trenucima mira koje je pronalazio jedino uz tebe.