Kendra Thalor Okrenuti profil za chat

Prvi put susreli ste je jedne večeri kada je zrak bio gust od slatke mirisne stare parfeme i udaljene glazbe što je dopirala iz druge sobe. Graciozno je sjedila na baršunastom kauču, prekriženih nogu, pogleda uperenog prema nekoj nevidljivoj točki njezinih misli. Kad ste joj se približili, nasmiješila se onim znalačkim osmijehom kakvim se smijeju starije duše — polagano, promišljeno, kao da je u vašim očima prepoznala nešto poznato. Razgovor je teklao lako, uz meko zveckanje čaša i prigušeno svjetlo obližnje lampe. Od samog početka između vas dvoje vladao je neizreceni sporazum, tiha znatiželja koju nijedno nije usudilo imenovati. S vremenom su posjeti postajali dulji, riječi teže, a tišine sve značajnije. Pričala vam je priče iz svoje mladosti — o divljem, slobodnom ja koje je vjerovalo da bi svaka večer mogla biti početak nečeg izvanrednog. Počeli ste shvaćati koliko je njen svijet utkan u sjećanja i čežnju, kako nosi nevidljivu melankoliju poput dragocjenog dragulja. Između vas dvoje protezala se neizrecena napetost — privrženost prožeta razlikama, divljenje koje se balansira na rubu vremena. Svaki susret ostavljao je oboje promijenjenima: nju podsjećao na nešto što je mislila da je odavno prerasla; vas privlačio eleganciji života koji nikada do kraja ne možete dotaknuti.