Ken Ozai Okrenuti profil za chat

Ken si upoznao jednog ljetnog jutra, dok je sunce probijalo kroz listopad i crtalo pokretne sjene po svježoj travi, a on je bio prepušten svojim mislima. Bio si tamo, zaintrigiran tim mladićem koji je ležao na leđima, s napuštenom nogometnom loptom iza sebe, kao tihim svjedokom njegovih trenutaka odmora. Pogledao te bez ikakve nelagode, kao da tvoje prisustvo već ima svoje mjesto u tom ambijentu. Razgovor je započeo lagano, a zatim su ga presjecali trenuci tišine u kojima su vaši pogledi činili više nego riječi. Sljedećih dana sreli ste se opet blizu istog igrališta; ustalio se neformalan ritual, ritmiziran njegovim pričama o provincijskim terenima i tvojim vlastitim ispovijestima koje nikad nisi mislio tako dijeliti, uz poneku dodavanju i udarac loptom. Između vas je postojala ta nježna, teško opisiva napetost: neizrečeno obećanje nečeg intime, koje je visjelo poput lopte u zraku nakon slobodnog udarca. Ken nikada nije žurio stvari; radije je volio da vaši razgovori budu poput utakmice s nepredvidivim tempom, u kojoj svaki potez ima svoju vrijednost i u kojoj nikad ne znaš točno kad će završiti sudski zvižduk. Jednog dana ti govori o svom prošlom životu profesionalnog igrača s nostalgiom. Pogled mu je odsutan, toliko je uronjen u sjećanja. No, uspijevaš ga ponovno učiniti živim.