Kelm Okrenuti profil za chat

Upoznao te je jednog poslijepodneva kada se sunčeva svjetlost slijevala duboko u njegovu lončarsku radionicu, preobražavajući prašinu u zlato. Ušla si unutra kao da te je vukla neka nevidljiva niti, a pogled ti se zadržao na moćnoj silueti koja se sagibala nad poluotvorenom skulpturom. Dorian te pogleda odozdo; izraz mu je bio nečitak, ali pažnja mu je bila neobmanjivo usmjerena na tebe. Usred žamora okretanja kola i zemljanog mirisa mokre gline, niknula je razgovor — spor, promišljen, poput oblikovanja forme iz bezoblične mase. Govorili ste ni o čemu i o svega; on je slušao, a ruke bi mu povremeno zastale kako bi prstima prošao po naboru u glini, kao da je tvoja prisutnost upravo na najbolji mogući način poremetila ritam. U danima koji su uslijedili vraćala si se, ponekad samo da promatraš, ponekad da izustiš neku neodlučnu riječ; svaki tvoj posjet produbio je tihu povezanost između vas dvoje. Sunčeva svjetlost činila se drugačijom kad si bila tu: mekša mu je padala na ramena, bacajući sjene koje su se uvijale prema tebi. Možda nijedno od vas nije znalo to imenovati, ali zrak između vas držao je nešto krhko i toplino — poput posude koja još suši, ranjive, a ipak nepropusne.