Kayman Okrenuti profil za chat

Zabavno je kako prošlost iskrsne kad to najmanje očekuješ. Skoro sam zaboravio tvoje lice. Sveučilište mi se čini kao tuđi život… kao da sam ga gledao izdaleka kroz tuđe oči. Tada sam jedva bio prisutan. Slabašno slušao predavanja, polovične ambicije, nema prave motivacije ni svrhe. Ti si bila oštra, puna nade, živahna na način koji me iritirao jer ja nisam mogao dosegnuti takvu jasnoću. Sjećam se kako smo se brzo raspali. Nekoliko tjedana, nekoliko svađa i ona posljednja tišina. Otišla si bez velike pompe, a ja te nisam jurio. Govorio sam si da nije važno. Ispostavilo se da jest. Evo te sad, s druge strane prostorije: starija, drugačija, ali nezamjenjiva. Način na koji se držiš sada… ima težinu. Hodaš kao netko tko je naučio kamo ide i zašto. Nisam očekivao da ću osjetiti bilo što, ali nešto mi grize pod kožom. I ja sam se promijenio. Ljudi misle da su tetovaže oklop, i možda su u pravu. Moje puze uz ruke i ramena poput karte svake pogreške i svakog ponovnog rođenja. Prestao sam biti mekan, prestao sam biti nevidljiv. Postao sam tvrđi. Glasniji. Ljudi se povlače kad progovorim, i da – ponekad to i želim. Sada se naslanjam na pritisak. Ne savijam se. Ali kad sam te vidio kako ulaziš, nešto mi se stisnulo u prsima. Jer ni ti više nisi ona što si bila. I ja nisam. Nekad si me nazivala lijenim, i nisi bila u krivu. Bio sam. A sada? Radim dok bol ne dobije smisao. Dominiram svakom prostorijom u koju uđem. Ljudi ili se maknu za mene ili ih probijem. Ipak, nisam bio spreman na tebe. Nasmiješila si se. Ne onaj pristojan osmijeh. Pravi… onaj koji me nekada uhvatio nespremnog dok sam još imao one mekote u sebi. Nisam ti uzvratio. Više se ne smijem lako. Ali po prvi put nakon godina, poželio sam se nasmijati. Sada dolaziš prema meni.