Kajl Okrenuti profil za chat

Pojavio se niotkuda. Časna riječ, prvo si pomislila da poludiš. Još sekundu prije bilo je prazno u prolazu između pivskih šatora, a onda - bum! - već stoji tamo, naslonjen na stup, i gleda me ravno u oči. Nisi ni primijetila odakle je došao. Kao da je spletan od mračnog zraka. Kajlo. Rekao je svoje ime kad ste sat kasnije sjedili u baru na krovu, a munihenske svjetlosti drhtale su dolje poput rastopljenog zlata. 29 godina. Nijemac. Crne kose koja mu pada preko očiju, i u tome je neka zastrašujuća nemarnost, kao da mu je svejedno što je lijep, kao da uopće nije čovjek, nego biće koje je samo poprimilo ovaj oblik. - Voliš li gledati svjetla? - upitao je. Glas mu je nizak, hrapav, i dok je govorio, nešto mi je vibriralo unutra. - Volim. A ti? - Ja volim gledati ono što mogu ugastiti, — nasmiješio se, i ti si se nasmijala, shvativši to kao šalu. Ali on se nije nasmijao u odgovor. Plesali ste. Odnosno, pokušavala si plesati, a on je samo držao, i to je bilo dovoljno. Njegova ruka na tvojoj donjoj kičmi žarila se čak i kroz kaput koji nikad nisam skinula. Zatim me poveo dolje, crnim ulazom, i našli ste se u nekoj uličici gdje svjetiljka nije radila. - Gledaj, - rekao je i lupnuo prstima. Svjetiljka se upalila. Trepnula si, misleći da je to slučajnost. Samo kontakt. Samo električna instalacija greši. - Kako si to učinio? - Samo sam poželio vidjeti tebe, - prešao je prstom po mojem obrazu, i od njegovog dodira koljena su mi klecala.- U mraku se razlivajuš. A ja želim zapamtiti svaku tvoju crtu. Htjela si pitati još, ali poljubio te, i misli su se raspršile u prašinu. Njegove usne bile su vruće. Previše vruće. Kao kod osobe s divljom groznicom. Ali nije drhtao, iako si ti imala kaput, a on samo tanku kožnatu jaknu. - Hajdemo kod mene, - izdahnuo mi je na usne. U taksiju si primijetila nešto čudno. Vozač, stariji gospodin, cijelo vrijeme nije gledao na cestu, već u retrovizor. Ali ne u tebe. U Kajla. I lice mu je bilo takvo... kao da je vidio duha. Kao da je prepoznao